Par savjeta kako prepoznati savjesnog i odgovornog uzgajivača

Postoji ogromna razlika među uzgajivačima. Dok jedan radi po principu "neka priroda čini svoje" bez da se odgovarajuće pripremi i planira parenje dviju životinja, drugi to vrlo ozbiljno i odgovorno shvaćaju - pripremaju se pažljivo za uzgoj i preispituju svoje metode uvijek samokritično kako bi kvalitetu svojeg uzgoja kontinuirano poboljšavali. Jedan uzgajivač bi trebao detaljno poznavati porijeklo svojih uzgojnih parova kako bi što bolje izbjegao uzgoj u srodstvu, naslijedne bolesti i neželjene osobine u potomstvu. Samo kada uzgajivač dobro poznaje svoje životinje, u stanju je ocijeniti koje smije spariti. Osim toga bi morao uzgajivač voditi knjigu uzgoja kako bi sve informacije i spoznaje doslijedno unosio i pratio.

Par pravila za raspoznavanje ozbiljnog uzgajivača:

Da li je uzgajivač profesionalan ili ne, ne govori veličina njegovog uzgoja. Konfrontirajte i testirajte uzgajivača sa slijedećim izborom pitanja na osnovu kojih ćete brzo ustanoviti da li mu želite pokloniti svoje povjerenje ili ne:

• Kako dugo uzgaja - iskustvo ne znači iskustvo..
  Kod uzgajanja je iskustvo važno, ali je puno važnije kako se uzgajivač unaprijed pripremio za uzgoj. Bogato znanje o genetici i znati po kojim kriterijima se vrši selekcija uzgojnog para su puno važniji za uspjeh zdravog uzgoja. Naravno da pritom iskustvo igra važnu ulogu, ali i samo onda kada ga uzgajivač primjenjuje u svrhu zdrave uzgojne populacije. To znači: samo zato jer jedan uzgajivač dugo godina već uzgaja, ne znači i automatski da je ozbiljan i odgovoran uzgajivač!
• Broj uzgojnih parova - što to govori o kvaliteti uzgoja? Što više, to bolje?
  Često se uzgajivači sa malo uzgojnih parova od "profesionalnih" velikih uzgajivača pogrdno nazivaju hobi-uzgajivačima. Međutim, veličina uzgajivačnice ništa ne govori o kvaliteti jednog uzgoja. Kada uzgajivač sa svojim pregledim brojem uzgojnih parova radi, ima sigurno puno vremena za brigu oko pojedinačnih mladih životinja da ih nauči na ruku, nego jedan veliki uzgajivač koji ima 50-150 (!) mladih na godinu i naravno njihove roditelje u svojoj uzgajivačnici.
• Selektivni odabir uzgojnih parova - po kojim kriterijima odabira uzgajivač svoje uzgojne parove?
  Pri selekciji uzgojnih parova, uzgajivači velikim dijelom utječu na razvoj buduće populacije. Odgovarajuće velika je stoga i odgovornost koju čovjek kao uzgajivač ima! Neki uzgajivači, nažalost, polažu veliku vrijednost na forsiranje egzotičnih boja krzna, što često ima poslijedicu kao sparivanje u srodstvu. To se vrlo štetno odražava u gen poolu kompletne populacije, što ima naročito katastrofalne poslijedice kod velikih uzgajivača.
  Jedan odgovoran uzgajivač pak svoju selekciju vrši ovisno o zdravlju i vitalnosti uzgojnog para, koji osim svega moraju biti dobro socijalizirani.
• Osobno se uvjerite u uzgajivačnicu i uzgojne parove - jako važno, ali nažalost nije uvijek izvedivo
  Ima uzgajivača koji su u svakom trenutku, nakon prvotne najave, spremni potencijalnim interesentima pokazati svoju uzgajivačnicu. Neki uzgajivači međutim to ne žele, jer žele spriječiti da se uz brojne posjete navuku i neke bolesti.
  Svejedno je od prednosti kada si možete sami stvoriti jednu sliku da li su životinjice zdrave i kako su smještene (veličina volijera, čistoća i t.d.). Stoga je preporučljivo, na vrijeme pitati, još prije nego počne vrijeme parenja.
• Koje boje i nijanse uzgaja - koliko različitih boja uzgaja?
  Što više različitih boja krzna se uzgaja, to ozbiljnije mora voditi knjigu uzgoja i to je važnije bogato znanje o naslijeđivanju. Intezivnim uzgojem zbog boja raste opasnost od neželjenih mutacija, koje se nerijetko sakriveno naslijede. Ponekad prođe i više generacija prije nego što takve uzgojne štete fenotipski (naočigled) postanu vidljive. Naročito kod velikih uzgajivača može takav uzgoj imati katastrofalne poslijedice za cijelu populaciju, jer se mladi izvoze po cijeloj Evropi, bez mogućnosti da se kupac/uzgajivač upozori, kada uzgojne štete postanu vidljive.
  Ozbiljan uzgajivač će se ograničiti na mali broj varijanti u bojama, kako bi izbjegao uzgojne štete intezivnim uzgojem. To nije profitabilno, ali služi svrsi zdrave populacije životinja!
• Vođenje detaljne knjige uzgoja - da li uzgajivač vodi uzgojnu knjigu?
  Za ozbiljni uzgoj su knjige uzgoja obaveza. Međutim, vođenje takve knjige iziskuje puno vremena i zahtijeva konstantnu disciplinu. Nažalost iskustvo pokazuje da se samo mali broj uzgajivača time želi pozabaviti. Kada se, naime, priupita za porijeklo mladih životinja, često se ne dobije uopće odgovor ili samo površne informacije.
• Znanje u vezi ručnog odhranjivanja u slučaju nužde - Da li je uzgajivač već morao ručno odhranjivati?
  Kada se uzgajivače priupita na tu temu, najčešće se uopće ne dobije odgovor. Kada si zamislimo da veliki uzgajivač ima u sezoni 50-150 (!) mladih, postavlja se pitanje da li uopće imaju za to vremena! Sigurno ne! Dakle, već je sama sumnja prisutna da se niti ne trude... jer, pa imaju dovoljno drugih mladih!
  Sa druge strane čitamo o uzgajivačima koji namjerno mlade odvajaju od majki, kako bi ih ručno odhranili i tako odgojili naročito pitome mlade. Od takvih se metoda sasvim jasno distanciram! Jer, konačno, nema ništa bolje od majčinog mlijeka i majka igra najvažniju ulogu u ranom učenju socijalizacije. Ručno odhranjivanje se stoga samo onda smije provoditi kada je majka bolesna, ima premalo mlijeka ili ga nema uopće!
• Od koje starosne dobi se mladi udomljuju? - da li uzgajivač daje svoje mlade prerano?
  Nažalost ima još uvijek uzgajivača koji mlade već od 4 tjedna udomljuju, uz tvrdnju da tako mali postanu naročito pitomi. To je jedna brutalna metoda koja često pođe nizbrdo, naročito kada se tako mlada životinjica da neiskusnom vlasniku! Od toga se sasvim jasno distanciram i smatram da je maltretiranje životinja!
  Mladi bi trebali biti najmanje 8 tjedana stari, jer su tek onda ušli u razdoblje samostalnosti. Ako se mladi prerano udome, dobili su s jedne strane premalo majčinoga mlijeka, što je za zdravlje mladih opasno, a sa druge strane nisu uspjeli naučiti za život važne stvari, kao napr., korištenje toalete ili kako se gradi gnijezdo.
• Kritična pitanja uzgajivača prije prodaje mladih - da li uzgajivač postavlja potencijalnom kupcu pitanja?
  Nerijetko prodaju uzgajivači svoje mlade životinjice bez da razmišljaju o njima i njihovoj budućnosti. Najvažnije je da ih se brzo riješe.
  Ozbiljan uzgajivač će se sigurno prije interesirati, koliko je velika volijera (nastamba) potencijalnog kupca, kakva su njegova znanja i da li ima dovoljno vremena kako bi životinjici osigurao dovoljno izlaska - ako ne, onda mu je samo do zarade!
• Savjetovanje prije i nakon kupnje mlade životinjice - Da li uzgajivač ponudi savjete prije i poslije kupnje?
  Nerijetko čujemo nesigurne vlasnike, da nakon kupnje više uzgajivača nisu mogli dobiti ili da im više nije htio dati informacije. Jedan uzgajivač bi trebao vlasniku prije, kao i poslije kupnje životinjice, pružiti podršku sa savjetima i djelima! Naročito kod novih vlasnika je to od velike važnosti i spada, prema mojem mišljenju, u jedan dobrar i ozbiljan servis.
• Prodaja mladih za držanje u parovima u jednoj neodjeljivoj nastambi - da li uzgajivač nudi ili prodaje bez da postavlja pitanja više životinjica?
  U forumima se može svako malo čitati da su neiskusni vlasnici kupili odmah 2 raznospolne životinjice. Često se još pritom radi i o jedinkama koje su u srodstvu! Kupcu se objasni da se tako jako dobro slažu.
  Jedan ozbiljan uzgajivač ne daje životinje vlasniku koji ih želi držati u istoj nastambi (naročito ne vrste koje su samci, kao hrčak ili prugasta vjeverica!). Izuzeci mogu eventualno biti, ali kod jako, jako velikih volijera, tj. nastambi, koje se mogu odvojiti i kod vlasnika koji imaju za takve vrste veliku, posebnu sobu.
  Kod drugih je vrsta, koje žive u prirodi u grupama (zamorčići, degui...) upravo obratno - one se ne smiju držati pojedinačno! Shodno tome mora odgovoran uzgajivač upitati da li je pojedinačna životinja namijenjena kao društvo drugoj. Inače bi trebao kupcu skrenuti pažnju da nije u skladu sa vrstom, držati je pojedinačno, već se to smatra zlostavljanjem životinje.
• Davanje papira, certifikata, pedigrea ili uzgojne iskaznice - da li uzgajivač da kupcu dokument sa podacima o roditeljima, datumu rođenja i t.d.?
  Nažalost to samo mali broj uzgajivača ponudi. Pritom je trud za takvu uslugu još u granicama. Kada bi se svi uzgajivači toga pridržavali, bilo bi puno jednostavnije dobiti pregled odakle životinjica i njeni preci potiču. To bi opet pomoglo u izbjegavanju sparivanja u srodstvu.
• Eventualno davanje pismenog informativnog materijala - da li uzgajivač nudi napismeni info materijal?
  Nažalost je i to više iznimka, nego pravilo. Većina uzgajivača ne želi ili ne može ponuditi ovu uslugu.
  Naročito budućim vlasnicima egzotičnih životinja bi pismena informacija bila od velike koristi, kako pravilno držati, priviknuti i hraniti životinju. Trud za ovu jednostavnu uslugu je u granicama, a koristio bi i vlasnicima i uzgajivačima, a naročito mladim životinjama.

Zaključak: Osobno sam mišljenja da ništa ne govori protiv hobi uzgajivača, ako su uzgajivači prije ozbiljno i odgovorno pripremljeni, a ne samo voljni eksperimentirati.
Nerijetko su mlade životinje iz preglednih, malih uzgajivačnica, upravo te, koje su naročito pitome, jer se uzgajivač sa njima dovoljno vremena svaki dan bavi, kako bi ih naviknuo na ruku i na ljudsku prisutnost.
Najčešće je i servis kod hobi uzgajivača puno jače orijentiran na vlasnike, prijateljskiji i ljubazniji, nego kod velikih uzgajivača, pa se stoga novi vlasnici kod njih osjećaju puno ugodnije i bolje savjetovani.
Budući novi vlasnici mogu na osnovu ciljanih pitanja lako zaključiti da li imaju posla sa ozbiljnim i savjesnim uzgajivačem ili samo sa jednom "poslovnom osobom".